Aikido ukratko
znacenje aikidoa
Aikido je moderna borilačka veština poreklom iz Japana koju je osnovao Morihei Ueshiba. U tehničkom pogledu ova veština se sastoji uglavnom od tehnika bacanja,poluga i udaraca, preuzetih iz različitih tradicionalnih stilova đu-đucua, aikiđucua, kenđucua, đodoa (veštine rukovanja štapom), kao i od tehnika koje je izmislio sam Morihei Uešiba. Aikido je veština koja ne zahteva veliku fizičku snagu. On se ne zasniva na udaranju ili šutiranju protivnika već se fokusira na korišćenje energije protivnika da bi se uspostavila kontrola nad njim ili da bi protivnika odbacili od sebe. On nije statična veština, naprotiv, naglasak je na pokretu i dinamičnom kretanju.
Moramo naglasiti da se radi o specifičnoj veštini koja nema takmičarski karakter u kome se kvalitet dostignutog znanja procenjuje od strane majstora višeg ranga - naravno nosioca crnog pojasa, sagledavanjem celokupne slike postignutog uspeha koja podrazumeva čisto fizičko - motoričku komponentu sa svojim suštinskim a i estetskim kriterijumima kao i psihičku, mentalnu i etičku bez kojih aikido ne može uopšte postojati.
Istorija
Današnji aikido ima svoje korene u ratnoj veštini jedne od najstarijih japanskih feudalnih porodica, Minamoto Takeda. Smatra se da je princ Teijun, šesti sin cara Seive (850-880), izmislio veštinu borenja pod nazivom aiki džucu. Preko prinčevog sina Cunemota veština je preneta do sledeće generacije Minamoto. Ovu veštinu dalje usavršava Šinra Saburo Jošimicu, veliki general i strateg, mlađi brat Jošija Minamota, takođe ratnika. Njegovi sinovi se razvijaju u poznate borce, dodajući nove elemente i tehnike i prilagođavajući ih tada poznatim hladnim oružjima. Drugi Jošimicuov sin Jošikijo, živeo je u dvorcu Takeda u pokrajini Kai.
U epohi kamakura (1185-1336), rađa se samuraj i tokom narednih vekova, svaki klan razvija specifične škole borenja, koje su pohađali samuraji. U Japan dolazi i veliki broj učitelja iz Kine. Javlja se i veliki broj škola mačevanja i džudžice.
Sve veštine su tokom narednih vekova bile najstrože čuvane tajne i odavanje tehnika škole, nekome van klana, kažnjavalo se najstrožijom kaznom, smrću. Veliki deo efikasnosti i moći drevnih škola džudžice, bio je upravo u tajnosti tehnika.
Epoha sengoku (1467 – 1600), donosi stogodišnji rat koji je opustošio Japan i u tom periodu se u praksi usavršavaju mnoge tehnike džudžice. Krajem ove ere, dolazi do opadanja moći porodice Takeda i glava porodice Kunicugu, 1574 god. premešta dvorac iz Takede u Aizu. Borilačke tehnike, koje je preneo svojim naslednicima, bile su poznate po nazivu, aizu todome veština. Početkom edo perioda (1600-1867), završava se epoha ratova i počinje epoha mira, a Japan se ujedinjuje pod Tokugava šogunatom.
U tom periodu Takeda klan iz Aize, svoju veštinu čuva i usavršava u potpunoj tajnosti, sve do meiji perioda 1868. godine. Tada Japan izlazi iz vekovne izolacije i, pod zapadnim uticajem, ukida se feudalni sistem. Na novo doba mnogi samuraji nisu mogli da se priviknu, jer više nije bilo ratova, a vatreno oružje je potisnulo hladno.
Tradicionalnim veštinama zapretilo je izumiranje. Glava porodice i mačevalačkog Aizu klana, Sokagu Takeda (1860-1943), tada je počeo da podučava veštinu borbe daito rju aiki džudžucu, izvan kruga porodice, putujući Japanom sve dok se nije nastanio na Hokaidu. Najbolji učenik Sokagu Takede bio je Morihej Uešiba, osnivač aikida, čovek retkih vrlina i sposobnosti, obogatio je Daito školu delovima drugih drevnih veština koje je u mladosti proučavao, među kojima su najvažnije jagju šingan rju džudžucu, šinkage rju džudžucu, kito rju džudžucu, tenšin šinjo rju džudžucu, so džucu, i druge. Dodao je vlastite zahvate i uveo nove principe kojima je oplemenio mnoge tehnike daito rju, u skladu sa svojim uverenjima. Rezultat je bio aikido, koji se kao veština konačno formirao pedesetih godina 20. veka i zauzeo svoje ugledno mesto u budo porodici.
Postoji mnogo stilova aikidoa a najpoznatiji majstori su: Gozo Shioda, Koichi Tohei, Kendji Shimitzu, Nobujoši Tamura, Hiroši Tada, od novijih poznati glumac Stiven Sigal, a kod nas šihan Mirko Jovandić.
Najstarija aikido organizacija je Aikikai hombu, pod vođstvom osnivačevog sina Kišomaru Uešibe do 1999., a nakon toga unuka Moriteru Uešibe.
Od godine koju navodi veliki učitelj i osnovač aikida Morihej Uešiba (1883-1969) kao presudne za formiranje aikida, ova veština proširila se na preko stotinu zemalja širom sveta. Smatra se da danas više od 2 miliona ljudi vežba aikido.